Ponekad o sebi znamo mnogo. Znamo zašto biramo emocionalno nedostupne partnere, zašto se povlačimo čim odnos postane važan ili zašto nam je teško reći ne. Možemo povezati današnje reakcije s odnosima u obitelji, ranim iskustvima i načinima na koje smo se nekada morali prilagođavati.
Pa ipak, kada se ponovno nađemo u poznatoj situaciji, reagiramo gotovo jednako.
Ponovno prešutimo. Ponovno se prilagodimo. Ponovno izaberemo osobu koja nam ne može pružiti ono što trebamo. Ponovno se preopteretimo, iako smo obećali sebi da ovaj put nećemo.
To ne znači da je razumijevanje beskorisno. Ono je često važan početak. Problem nastaje kada razumijevanje zamijenimo za promjenu.
Razumijevanje nam daje kartu
Kada prepoznamo vlastiti obrazac, ono što nam se ranije činilo kaotičnim počinje dobivati smisao. Možemo vidjeti da neka reakcija nije nastala slučajno niti zato što s nama nešto nije u redu.
Možda smo vrlo rano naučili da je sigurnije ne tražiti previše. Da ljutnja ugrožava odnos. Da moramo biti korisni kako bismo bili voljeni. Da je bliskost istodobno nešto za čim čeznemo i nešto od čega se moramo zaštititi.
Takvi obrasci nisu znak osobnog neuspjeha. U Gestalt terapiji možemo ih promatrati kao kreativne adaptacije: načine na koje smo se prilagodili okolnostima koje tada nismo mogli promijeniti.
Dijete koje nauči prepoznati raspoloženje roditelja prije vlastitih potreba možda razvije iznimnu osjetljivost za druge ljude. Ta sposobnost može mu pomoći da sačuva odnos i osjećaj sigurnosti. Mnogo godina poslije ista osoba može tako dobro osjećati druge da više ne zna što osjeća ona sama.
Ono što je nekada bilo rješenje s vremenom može postati ograničenje.
Razumijevanje nam pomaže vidjeti kako se to dogodilo. Ali karta nije isto što i putovanje.
Obrazac nije samo misao
Kada bi obrazac postojao samo kao pogrešno uvjerenje, bilo bi dovoljno zamijeniti ga točnijim.
Mogli bismo sebi reći:
„Imam pravo postaviti granicu.“
„Ne moram zaslužiti ljubav.“
„Nije moja odgovornost regulirati osjećaje drugih ljudi.“
Često te rečenice razumijemo i s njima se potpuno slažemo. Ali kada se nađemo pred razočaranim pogledom važne osobe, tijelo može reagirati prije nego što stignemo primijeniti ono što znamo.
Grlo se stegne. Dah postane plići. Pojavi se krivnja. U glavi se brzo oblikuje objašnjenje zašto sada ipak nije pravi trenutak da kažemo ono što želimo.
Obrazac nije pohranjen samo u priči koju pričamo o sebi. Prisutan je u načinu na koji osjećamo opasnost, organiziramo pažnju, koristimo tijelo i ulazimo u odnos.
Zato se ne mijenja samo novom informacijom.
Promjena se događa u sadašnjem trenutku
Možemo godinama znati da se bojimo konflikta. Promjena počinje kada uspijemo primijetiti što se događa u trenutku u kojem konflikt postaje moguć.
Što prvo osjetim u tijelu?
Koja se misao pojavljuje?
Što pretpostavljam da će druga osoba učiniti?
Što želim reći, a što na kraju kažem?
U kojem trenutku napuštam vlastito iskustvo i počinjem se prilagođavati drugome?
U toj maloj sekvenci nalazi se obrazac, ali i mogućnost izbora.
Promjena ne mora odmah značiti veliko suprotstavljanje ili radikalan životni rez. Ponekad počinje time da zastanemo nekoliko sekundi duže. Da ostanemo uz nelagodu. Da ne objasnimo automatski tuđe ponašanje. Da izgovorimo jednu rečenicu koju bismo inače prešutjeli.
„Ne odgovara mi.“
„Trebam vremena da razmislim.“
„Ljutim se.“
„Želim nešto drugačije.“
Izvana, takav pomak može izgledati malen. Za osobu čiji je osjećaj sigurnosti dugo ovisio o prilagođavanju, to može biti potpuno novo iskustvo.
Novo ponašanje nosi novu neizvjesnost
Stari obrazac obično poznajemo vrlo dobro. Možda nas čini nesretnima, ali znamo kako u njemu preživjeti.
Nova reakcija nema takvu sigurnost.
Ako postavim granicu, hoće li druga osoba ostati?
Ako prestanem spašavati, hoće li me i dalje trebati?
Ako pokažem ljutnju, hoću li postati poput osobe čije me ljutnje nekada bilo strah?
Ako prestanem biti jaka, tko će se pobrinuti za mene?
Promjena zato ne uključuje samo učenje novog ponašanja. Uključuje sposobnost podnošenja neizvjesnosti koju novo ponašanje donosi. Ponekad uključuje i žalovanje: za odnosima koje smo željeli imati, za potrebama koje nisu bile prepoznate i za godinama tijekom kojih smo živjeli udaljeni od sebe.
Razumijevanje može objasniti zašto se bojimo. Promjena zahtijeva da tom strahu priđemo dovoljno blizu da ipak učinimo nešto drugačije.
Od uvida prema iskustvu
Stvarnu promjenu često prepoznajemo po tome što između impulsa i reakcije nastaje malo više prostora.
Obrazac se možda još uvijek pojavljuje, ali više nije potpuno nevidljiv. Možemo ga osjetiti dok se događa. Ponekad ćemo ga uspjeti prekinuti, ponekad nećemo. Ponekad ćemo ponovno reagirati na stari način, ali ćemo to ranije prepoznati i pokušati popraviti ono što se dogodilo.
Promjena rijetko izgleda kao konačno oslobađanje od svih starih reakcija. Češće izgleda kao postupno razvijanje većeg izbora.
Ne radi se o tome da postanemo osoba koja se više nikada ne boji odbacivanja. Možda postajemo osoba koja može osjetiti taj strah, a ipak ne napustiti sebe.
Ne radi se o tome da više nikada ne osjetimo potrebu za prilagođavanjem. Možda ranije primijetimo kada se prilagođavanje pretvara u samonapuštanje.
Razumjeti sebe znači prepoznati odakle dolazimo. Promijeniti se znači u sadašnjem trenutku pokušati krenuti drugim putem.
Za to nam nisu potrebni savršena hrabrost ni potpuno iscijeljena prošlost. Potrebno nam je dovoljno sigurnosti, podrške i prisutnosti da u poznatoj situaciji napravimo jedan mali, stvarni pomak.
